Travnjak sa zahodom na sjeverozapadnom rubu glavnog gradskog Trga bana Jelačića dokaz je predivne opuštenosti (zapuštenosti) trenutka, povijesti mjesta u kojem živimo i radimo. Nezavršeni gradski blok koji s istočne strane omeđuje visoka gradska kuća arhitekta Stjepana Planića pokazuje stoljetnu nemoć urbanističkog planiranja s jedne i dosljednu nesposobnost realizacije arhitektonskih stavova struke s druge strane. Takvo stanje omogućilo je spontani nastanak travnjaka sa zahodom u samom centru glavnoga grada, ali i realizaciju privremenog paviljona Hrvoja Njirića, Vedrana Škopca i Nikole Fabijanića. Također, na ovom će travnjaku svi budući laureati Zagrebačkog salona izvoditi istu predstavu sve do onog trenutka dok se ovo besmisleno stanje i mjesto ne zapuni normalnom gradotvornom masom. Svaka paralela sa Serpentine Gallery koju čujem svakodnevno u kuloarima potpuno je kriva i besmislena, te još jednom govori o provincijalnom mišljenju, i neshvaćanju realnosti konteksta. Ovo je tipično hrvatski produkt, mjesto i trenutak karakterističan za naše krajeve, te mi je osobito zadovoljstvo da imam privilegiju pisati ovaj kratki osvrt.